Svakodnevni život kad imate djecu prepun je malih odluka o kojima zapravo ovisi funkcioniranje obitelji i samog djeteta, a sve to traži stalnu mentalnu prisutnost.
“Hajmo vani, mala je kod nane.” “Ne mogu, preumorna sam.”
Nisam lagala. Iako je dijete od podneva bilo kod nane, ja sam jedva čekala da odem spavati.
Zaspala sam nešto malo poslije devet sati na kauču, tokom prvih 20 minuta dokumentarca koji smo htjeli pogledati i koji me je baš zanimao. Moj je umor pobijedio ne samo aktivni izlazak, nego i pasivno gledanje filma.
Nisam upoznala majku koja nije preumorna.
Možda jer se ne družim s onima koje imaju dadilju za svako dijete, uz kućnu pomoćnicu i vozača. Tim se majkama vjerojatno može izlaziti svakog dana vani jer imaju i snage i volje za to.
Preumorna majka jednostavno se želi što prije odmoriti.
Nebitno je jesam li taj dan radila svoj posao, zatim još kuhala, čistila, spremala i trčala za djetetom po mahali dok se ona vozila na biciklu… Ja kao da sam vječno na traci za trčanje. Barem je tamo moj mozak.
Moj mozak uvijek negdje trči.
Trči u vrtić, trči u trgovinu po mlijeko, trči po one sitnice koje moram kupiti da napravimo krunu za priredbu u vrtiću, trči na plaćanje računa, na analize onoga što jesam i što nisam napravila, a pogotovo na ono što tek trebam napraviti, a tu je i ono što svakako želim stići napraviti.
Taj moj mozak kao da živi barem tri paralelna života i stalno radi kombinacije kako bi ta tri života upakirao u ovaj jedan koji ima.
A nije da me neko sili na to.
Jednostavno, majke kao da imaju neko računalo u glavi koje stalno programira. Nemojte se čuditi ako nam nešto kažete, a mi to ne zapamtimo. Možda je naš mozak u trenutku kad ste nam to pričali računao koliko dana dijete već kašlje i treba li sad ići doktoru.
Nemojte se, molim vas, ljutiti ako mislima nekamo odlutamo na čas, to mi pokušavamo resetirati računalo u glavi koje se zablokiralo.
Mameći mozak je čudo.
Može svašta, ali istodobno može i umoriti osobu kao što ga ne može umoriti ni jedan maraton. Jer nakon maratona se odmoriš. A majčin mozak teško da se može odmoriti tek tako.
Uvijek ima nešto što se treba napraviti, neka odjeća koju treba oprati, zabava prijateljice iz vrtića za koji treba kupiti poklon, smisliti gdje ćemo za vikend da ne budemo samo kući… Lista zadataka u našim glavama je beskrajna. I ponavljajuća.
Kažu da se mameći mozak zove mentalno opterećenje.
Mentalno opterećenje termin je za nevidljivi posao održavanja doma i porodičnog života, koji u većini slučajeva padne na ženu.
Pročitala sam nedavno jedan sjajan opis ovog kognitivnog umora koji ga definira kao “odgovornost predviđanja potreba, prepoznavanja mogućnosti za njihovo zadovoljavanje, odlučivanje i briga o realizaciji”.
Imate li malo dijete u vrtiću ili školi, morate ga odvesti tamo i dovesti kući. No to nipošto nije samo to. Morate isplanirati što će obući, što će pojesti (pogotovo ako je prehrana problem i inače), je li dijete napisalo zadaću ili treba li nešto donijeti tog dana, koliko vremena trebate izdvojiti za hodanje/vožnju, kako ćete uklopiti svoje druge obveze u sve to, što ćete jesti kod kuće taj dan, imate li neku aktivnosti nakon vrtića/škole…
Svakodnevni život kad imate djecu prepun je malih odluka o kojima zapravo ovisi funkcioniranje obitelji i samog djeteta, a sve to traži stalnu mentalnu prisutnost.
Ne kaže se uzalud da su majke stub porodice jer one drže mnogo uzdi u svojim rukama. Čisto suđe, čistu odjeću i kupatilo – mnogi uopće ne primjećuju jer se to doživljava kao nešto normalno, ne razmišljajući ko to sve zapravo obavlja da bi život funkcionirao.
Današnji očevi preuzimaju dio odgovornosti u kućanstvu, ali čak i u izvrsno organiziranim kućanstvima majke i dalje nose većinu mentalnog tereta.
Neću poreći da smo dio toga naslijedile, da možda naši geni imaju veze s tim, nije ovo nikako lamentiranje protiv muškaraca. Barem je u našoj kući stanje takvo da se ja zaista mogu osloniti na supruga, otići tri dana na put, a da me ne brine hoće li sve biti u redu kod kuće.
Ali isto tako znam da se moj suprug neće sam sjetiti promijeniti posteljinu, organizirati djetetu ormare na prelasku sezone, kupiti joj zimske čizme ili razmišljati jesmo li platili ritmiku.
I zato smo umorne. Preumorne. Zato nam nisu dovoljna ni tri dana odmora od djece i porodice da “dođemo sebi”. Ne možeš se odmoriti nabrzinu.
One među nama koje nisu majčinstvo shvatile na način da trebaju biti prisutne, da trebaju staviti djecu u krevet i graditi povezanost s njima aktivnim svakodnevnim zanimanjem za njih, već to odrade zamjenske majke (najčešće dadilje), vjerojatno nemaju takvo mentalno opterećenje. Možda su te majke bolje prijateljice i supruge jer su opuštenije od ovih premorenih majki s računarskim mozgovima.
Ja pokušavam biti prisutna i angažirana majka. Ali, da si ne lažemo, najčešće osjećam kao da je to mentalno opterećenje na 99 % i da sam pred pucanjem, a pritom me pere i grižnja savjesti jer nešto nisam dobro napravila ili sam možda bila grublja prema djetetu nego što to želim.
Čak se i redovno fizički odmaram.
Srećom pa imam luksuz zvan nane-servis koji je ono selo koje vam treba da odgojite dijete. I ne bi nas trebala prati grižnja savjesti. Majka koja se povremeno odmori i uzme vremena za sebe bit će vjerojatno i puno bolja majka jer će uspjeti osloboditi prostor u mozgu i biti stabilnija.
Treba uzeti vremena za sebe, imati vremena barem predahnuti, ako ne možemo baš sasvim odmoriti… Jer i kad sam fizički udaljena od svoje djece, ja mislim na njih. Mislim je li bilo sve ok u vrtiću, jesu li danas tužni jer me nema, gdje su u vrijeme kad ih želim nazvati, jesu li dobro spavali… ne mogu prestati biti mama samo zato što nisam pored njih.
Preumorna sam onako kako samo mame mogu biti. Ne znam kad to prestaje, možda nikad?
Barbara Slade Jagodić
